Europska strategija
U posljednjih desetak dana smo spominjali države koje Europska unija smatra svojim strateškim partnerima. Posljednja od država koje spominje europska strategija je Kazahstan koju ćemo danas kratko spomenuti dok bacamo pogled na širu strategiju.
Kada bi uspoređivali političke sustave rekli bismo da je onaj u Kazahstanu najsličniji ruskom. Time želimo reći da od trenutka raspada Sovjetskog saveza tamo oporba nije osvojila vlast. Vladar Kazahstana se u posljednjih 30 godina promjenio samo jednom i to na način da je dotadašnji vladar prepustio vlast svom izabranom nasljedniku.
Prvobitni vladar ove države je prepustio vlast Džomartu Tokajevu (slika) 2019 godine kada ovaj postaje apsolutni vladar. Tokajev je nasljedio državu u gospodarskoj depresije gdje su se prosječne plaće u 6 godina smanjile s 890 na 580 dolara.
Kako je novi vladar ima mentalni sklop liberalnog diktatora on donosi odluku u liberalizaciji cijena goriva. To je dovelo do udvostručenja cijena goriva i pokušaja revolucije početkom 2022 godine. Na kraju Tokajev ostaje na vlasti samo uz pomoć isključenja interneta i ruskih bajuneta.
Sada takav Kazahstan čiji režim je preživio samo uz pomoć ruskih vojnika Europska unija želi pridobiti na svoju stranu. Zanimljivo nam je ovdje još dodati da europska strategija koja poziva na pridobijanje ove države izlazi u javnost istovremeno kada SAD upozorava svijet na Kazahstan. Delegacija SAD-a je tijekom posjeta ovoj državi javno izjavila da Kazahstan krši zapadne sankcije i služi za uvoz zabranjenih proizvoda u Rusiju.
Time završavamo priču o Kazahstanu nakon čega se vraćamo na europsku strategiju. Kao što smo ranije navodilo ona se temelji na pridobijanju Brazila, Čilea, Nigerije i Kazahstanu kojima smo mi pridodali i Indoneziju. Dijelovi dokumenta, strategije pušteni u javnost jasno konstatiraju zašto EU želi ove države i što te države traže od Europe.
U dijelu strategije koja spominje Brazil se govori da ova država započetak traži priznanje statusa sile. Drugi dio brazilskih zahtjeva je praktički neograničen izvoz poljoprivrednih proizvoda u Europsku uniju. Osim onoga što Brazil želi tu je ono i čega se boji, a riječ je o deindustrijalizaciji. Europa je s druge strane zabrinuta pošto se ova država ne bori protiv klimatskih promjena i postoji mogućnost da se okrene protekcionizmu.
Govoreći o Čileu dokument ne spominje što ova država želi u odnosu s Europom. Europa s druge strane u odnosu s Čileom želi sklapanje dogovora o slobodnoj trgovini i potiskivanje Kine. Ono što se ne navodi biva da Europska unija želi čileanske sirovine koje je ova država de facto nacionalizirala.
Kazahstan se želi pridobiti kako bi se za početak ova država odvojila od Rusije. To je prvi cilj, dok drugi biva da nafta ove države preko Turske, ne preko Rusije dolazi u Europu.
Nigeriju Europska unija želi uključiti u svoj politički blok jer će ova država po broju stanovnika postati druga najveća na svijetu 2100 godine. Za uključivanje u ovaj savez Nigerija traži više manje slobodan ulaz građana u Europsku uniju, priznanje statusa sile i financiranje industrije fosilnih goriva.
Nakon što smo naveli europske službene planove prema „strateškim” državama red je dati kratki komentar. Europska unija želi pridobiti Brazil čiji predsjednik ponižava predsjednicu Europske komisije, Kazahstan čijeg predsjednika na vlasti održavaju ruski vojnici i Nigeriju kojom upravlja šef mafije.
Nekako nam se čini da europski stratezi potiče iz Hitlerove škole strateškog razmišljanja. Riječ je o školi čiji stručnjaci su stajali pred kartama i pisali strategiju u stilu: „nakon što osvojimo Egipat i Siriju naša afrička armije će se spojiti na Kavkazu s armijom koja se nalazi u SSSR-u”.