Europska solidarnost
Europska solidarnost je jedan od najciničnijih, najzloupotrebljavanih europskih pojmova u 21 stoljeću. Taj pojam koji predstavlja svo licemerje Europe biva prije svega medijski forsiran u doba migrantske krize koju je izazvala Angela Merkel 2015 godine i potom je bio nabivan na nos svima onim državama koje nisu htjele primiti migrante. Danas 5 godina kasnije u doba korona virusa svima je postalo službeno jasno sve licemjerje tog medijsko forsiranog pojma.
Originalna ideja Europske solidarnosti prvi put nastaje pod utjecajem pada komunizma, ujedinjenja Njemačka i stvaranje Europske unije. Kako su politički dužnosnici iz razdoblja Drugog svjetskog rata i poraća bili puno toga, ali nikako nisu bili politički patuljci kao sadašnji političkari oni su već tada vidjeli mogućnost ponovnog ujedinjenja Njemačke. U skladu s tim sastavni dio tadašnjih mirovnih ugovora je bila klauzula po kojoj će Njemačka za svoje ujedinjenje morati platiti iznimno visoku odštetu drugim europskih državama. Po riječima kancelara Kohla ta isplata bi bila dovela do trećeg bankrota Njemačke u 20 stoljeću pa su u skladu s principom solidarnosti sve druge države odustale od ove odštete.
Tokom sljedećih više od dvadeset godina svi su zaboravili na tu navodnu solidarnost tokom vremena kada su bivše komunističke države bile prisiljavane ustupiti svoje resurse i kompanije zapadnim članicama koje su realno gledajući zavladale njihovom ekonomijom. U doba tog potpunog zaborava solidarnosti izbija i Grčka kriza kada Njemačka viče da će Grčka morati vratiti svaki cent namjesto da se njoj solidarno u tome pomogne.
Kratko vrijeme nakon mučenja Grčke u doba prve migrantske krize 2015 godine dolazi ponovno do pojave te čuvene solidarnosti. Ona se javlja nakon što je kancelarka Njemačke Angela Merkel otvarila vrata svoje države migrantima i potom razumjela koliko će ih doći. Tada je Njemačka zatražila da u ime europske solidarnosti druge članice, istočnoeuropske članice isto prime migrante što su oni razumno odbili navodeći Njemačka ih je pozvala pa ih Njemačka mora i primiti.
Time ovo pitanje solidarnosti nije bilo niti približno riješeno nego je tokom sljedeće 4 godine stalno visilo u odnosima između prije svega Njemačke i istočnoeuropskih članica koje odbijaju primati migrante. Pozivi na solidarnost od strane Njemačke, Italije i Grčke padaju na gluhe uši istočnoeuropskih članica koje se odbijaju pretvoriti u multikulturalne države. Na kraju se u Europskoj uniji pojavila ideja da se smanje kohezijski fondovi državama koje nisu solidarne na što su iz tih država odgovorili da europski fondovi predstavljaju odštetu za resurse koje su oni prepustili zapadnim korporacijama.
Na kraju promatrajući stanje s europskom solidarnošću mi smo došli do 2020 godine i pandemije korona virusa. Po izbijanju ove epidemije Njemačka, Francuska i drugi su zabranili izvoz s svog teritorija medicinske opreme. Kako je Italija suočena s najvećim brojem oboljelih ona je zatražila u ime europske solidarnosti da joj Njemačka i Francuska dopuste nabavu medicinske opreme od njihovih kompanija. U ovom zahtjevu Italija je imala podršku i Europske unije, ali Njemačka i Francuska su ga odbile zaboravljajući pritom na europsku solidarnost.
Nekako nam izgleda da pozivi na europsku solidarnost prolaze svaki put kada su u interesu Njemačke dok kada su u interesu drugih onda ona postaje nevažna. To je stvarnost naše solidarnosti.
[…] po izbijanju korona pandemije 2020 godine odbila dijeliti lijekove s drugim članicama. Čak je i Europska unija tada zahtjevala da Njemačka (i Francuska) pomognu Italiji što su one odbile. To je stvarna europska solidarnost Njemačke, a ne ovo što oni […]