Europska demokracija
Previše se u medijima govori o populizmu,a premalo o stanju demokracije. U teoriji demokracija, pa čak i liberalna demokracija predstavlja vlast naroda. Zbog toga jedna od definicija demokracije bi bila da je riječ o pluralističkom obliku vladavine gdje sve odluke izravno ili neizravno donosi većina njenih građana putem glasovanja.
Kako god da gledamo svaki demokratski režim bi trebao zastupati želje većine svojih građana. Glavni dio te rečenice ispadne “bi trebao zastupati” pošto to već odavno u Europskoj uniji nije niti približno istina,a problem se ne nalazi samo u njoj nego i u našim nacionalnim parlamentima.
Potpisivanjem sporazuma iz Maastrichta nastaje 1993 godine Europska unija. U samom tekstu ovog ugovora se spominje nužnost ukidanja nacionalnih valuta i stvaranja eura. Jedan od demokratskih problema s ovim sporazumom bi bio da je malo tko podržavao to uvođenje eura.
U Njemačkoj parlament je bio potvrdio sporazum iz Maastrichta i zajedno s njim zamjenu njemačke marke s eurom što je bilo u suprotnosti s razmišljanjem Njemaca. Sve u svemu samo 20 % Njemaca je podržalo uvođenje eura dok je njih 70 % bilo protiv, ali bez obzira na to euro je uveden pa se trebamo upitati da li je to demokracija ?
Slična situacija se dogodila i u Danskoj gdje je tamošnja vlada podržala formiranje Europske unije i eurozone samo da bi to potom bilo oboreno od strane građana na referendumu 1992 godine. Krajem prosinca 1992 godine politička klasa Danske i Europske unije su sklopile dogovor o ponavljanju referenduma na kojem je sada potvrđen sporazum iz Maastrichta. Kao što je u Njemačkoj parlament bio za euro, a građani vatreno protiv tako su u Danskoj građani bili protiv, a glavne političke stranke za što dokazuje zamjena premijera početkom 1993 godine. Prvi referendum i potom dogovor s Europskom unijom je organizirao premijer Konzervativne stranke, a drugi referendum je organizirao premijer iz socijal-demokratske stranke.
Govoreći o stanju demokracije u Europskoj uniji nužno nam je navesti i francuski referendum iz 2005 godine. To je bio referendum o prihvaćanju ustava Europske unije koji se održao nakon što je 81.84 % zastupnika parlamenta Francuske glasovalo za europski ustav dok se samo 7.4 % zastupnika njemu protivilo. Kada je došao trenutak referendumske odluke 29.05.2005 ispalo je da se građani protiv ustavu. Pojednostavljeno govoreći samo su stanovnici šireg područja Pariza, poluotoka Bretagne i graničnih područja (Savoja, Alzase) glasovali za ustav. To je rezultiralo time da je 54.67 % građana Francuske glasovalo protiv ustava Europske unije, a 45.33 % za njega. Kao što smo rekli u parlamentu Francuske samo je 7.4 % zastupnika glasovalo protiv ustava pa se ponovno trebamo upitati kakva je to demokracija u kojoj je većina glasača protiv nečega, dok navodno njihovi zastupnici za to glasuju enormnom, gotovo jednopartijskom većinom u parlamentu ?
Par dana kasnije i u Nizozemskoj se održao referendum o ustavu Europske unije. Na njemu je samo Socijalistička stranka koja na prethodnim parlamentarnim izborima osvojila 6 % glasova podržavala NE. Na kraju 61.54 % glasača je bilo odbilo ustav Europske unije glasujući na referendum protiv njega. Isto kao u prethodnom slučaju red je upitati se da li se može nazvati demokratskim režimom onaj u kojem stranke u parlamentu gotovo jednopartijskom većinom zastupaju gledišta u suprotnosti s gledištima njihovih birača ? Taj ustav o Europskoj uniji koji su glasači odbili je na kraju i donesen samo se više nije zvao Ustav Europske unije nego Lisabonski sporazum.
Za kraj nužno nam je naglasiti kako ovo nije bila kritika Europske unije nego stanje demokracije u Europi pošto Europska unija nema nikakve veze s pitanjem da li nacionalni parlamenti zastupaju gledišta većine birača ili su im direktno suprostavljeni kao u svakoj najobičnijoj diktaturi. Ovi primjeri su navedi samo povodom toga što su neupitni, što ih nitko ne može osporiti.