Euro 7
Europske ekološke norme motornih vozila su prošli dugi put od 1992 godine i Euro 1 do sadašnjih pregovora oko Euro 7. U tih 30 godina naši gradovi su postali puno zdraviji, čišći što malo tko danas priznaje.
Cinici će reći da danas imamo puno čišće gradove zbog uništenja europske industrije dok će realisti to priznati kao djelomični razlog. Drugi neupitni dio toga je ekološke norme motornih vozila koje ranije praktički nisu postojale.
Usporedbom ekološke norme euro 1 i trenutačne euro 6 otkrivamo sljedeće podatke:
1) ispuštanje ugljičnog monoksida po vozilu je smanjeno 63 % između 1993 i 2020
2) ispuštanje ugljikovida je smanjeno 50 % između 2001 i 2020
3) ispuštanje dušikovih oksida je smanjeno 84 % u istom vremenu
4) ispuštanje sitnih čestice je smanjeno 96 % od 1993 godine.
Kako Europska unija smatra da to snižavanje nije dovoljno ona je predložila novu ekološku normu imena euro 7. Riječ je o normi koja bi trebala stupiti na snagu 2025 i trajati do 2035 kada će biti zabranjena prodaja vozila na benzin i dizel.
To je bio plan Europske unije koji bi kao nuspojavu trebao imati poskupljenje vozila na fosilna goriva. Riječ bi bila o poskupljenju između 1500 i 3000 eura po proizvedenom vozilu. U stvarnosti nije riječ o nuspojavi nego strateškom cilju Unije da smanji broj vozila na svojim cestama. To nam dokazuje „tihi europski porez” na fosilnu energiju kojeg se malo tko usudi spomenuti.
Riječ je u oba slučaja o prikrivenom europskom porezu samo što zakon o ekološkoj normi euro 7 nije prošao. On nije prošao zbog pobune europske automobilske industrije koja izjavljuje da ne želi bacati novac na dizajniranje motora vozila koji će 2035 biti zabranjeni.
Konkretno generalni direktor Stellantisa izjavljuje:
„Iz industrijske perspektive mi ne trebamo euro 7 jer će na ovu normu ići novci koji bi trebali ići prema električnim vozilima. Zašto trošiti resurse za nešto što će postojati samo kratko vrijeme ? Automobilska industrija to ne treba i ujedno bi ova norma bila kontraproduktivna”.
Za one koji ne znaju Stellantis je vlasnik Peugeota, Citroena, Opela. Fiata, Chryslera i drugih. Kako Stellantis nije bio jedini protivnik ove norme nego su mu se pridružili Renault i Volkswagen Europska komisija je kapitulirala. Ukratko norma Euro 7 će se pojaviti u europskim zakonima, ali ona će se minimalno razlikovati od Euro 6.
Tom kapitulacijom eurokrata je europska automobilska industrija dobila minimalni predah koji joj je stvarno potreban. Njoj je on potreban jer se trenutačno ne može boriti na tržištu električnih automobila.
Prošle godine smo govorili kako General Motors u partnerstvu s kineskom korporacijom proizvodi električni automobil za manje od 5 tisuća dolara. Riječ je o automobili u koji mogu sjesti 4 osobe s maksimalnom brzinom od 100 kilometara na sat. Zbog povećanja cijena sirovina cijena ovog automobila sada iznosi više od 5 tisuća dolara što je i dalje neuporedivo s europskim cijenama.
U Europi se druge strane cijene električnih automobila započinju od 16 tisuća eura. Nakon toga automobila dolaze Renault Twizy i Dacia Spring koji koštaju 19 tisuća eura. Za tih 19 tisuća eura stanovnik Kine može kupiti dva elektična automobila Nano EV i jedan Mini EV čime je sve rečeno.
Zbog tog osnovnog razloga ako se europska automobilska industrija želi oporaviti ona mora uložiti milijarde i milijarde u razvoj elektičnih automobila. Njoj su stvarno potrebne te milijarde koje bi bila izgubila na stvaranju Euro 7 motora.
Kada govorimo o budućnosti pitanje svih pitanja bi bilo ono o budućnosti zapadne automobilske industrije. Pitanje bi bilo da li će ona izgubiti svijet u tržišnoj utakmici s Kinom ?