Energetski sporazum

  Nakon raspada Sovjetskog saveza strateški cilj zapadnih država je bilo osiguranje ulaganja u energiju. Kako bi se to postiglo u prosincu 1994 biva potpisan Energetski sporazum o internacionalnoj zaštiti ulaganja u energetski sektor.

  Ovaj sporazum kojima se osiguravaju ulaganja u energetski sektor će između 1994 i 2018 godine potpisati i ratificirati 51 država. Trenutačno je on još uvijek na snazi u Hrvatskoj i 49 drugih država pošto Italija 2016 godine otkazuje ovaj sporazum. Bez obzira na to otkazivanje on će na snazi u Italiji biti još 15 godina-

  Osnovu sporazuma čini pravna zaštita internacionalnih ulaganja u energiju. Konkretan primjer te pravne zaštite su u teoriji internacionalni sudovi pred koje dolaze sporovi korporacija (investitora) i država koje su ih navodno oštetili.

  Ovaj internacionalni sporazum koji dopušta korporacijama tužiti države je uspješno obavljao svoj posao između 1998. i 2018 godina. Dok je on tako osiguravao zapadne korporacijske prihode on biva OK, ali sada postaje problem.

  Proteklih godina energetski sporazum iz 1994 je postao problematičan jer štiti fosilnu industriju od posljedica zelene transformacije. Ta zaštita fosilna industrije od zelenih fundamentalista bi trebala trajati minimalno do 2033 godine što im je postalo trnu u oku.

  Tijekom posljednjih godina Njemačka, Belgija, Nizozemska i Španjolska se najglasnije bune protiv ovog sporazuma kojeg štite korporacije. Na kraju je u listopadu Španjolskoj pukao film pa se iz njega povukla čime ona nije riješila svoje probleme. Ona ih nije riješila jer ovaj sporazum imao članak koji omogućava korporacijama da tuže državu još sljedećih 20 godina.

  Ta klauzula biva ujedno glavni razlog zašto države ne napuštaju ovaj sporazum nego ga pokušavaju „modernizirati”, izmjeniti. Protivnici tih zapadnih pokušaja „modernizacije” su Japan, Azerbejdžan i Turska koji se svaki iz svojih razloga protive promjenama sporazuma.

  Jedna od osnovnih ideja izmjena Energetskog sporazuma biva vremensko smanjivanje zaštite investicija u fosilnu energiju. Cilj bi bio da se zaštita smanji na „samo” 10 godina što bi trebalo biti neka vrsta kompromisa. Na kraju krajeva do tog kompromisa nije stiglo pa je energetski sporazum i dalje na snazi.

  Na osnovu njega su početkom 2022 godine energetske korporacije tražile od 4 europskih država milijarde eura odštete. Osnovu tih sudskih tužbi predstavljaju državne odluke o ograničenju korištenja ugljena, nafte i plina.

  Kao što smo vidjeli potpisnice Energetskog sporazuma ga nisu bile u stanju reformirati zbog protivljenja Japana, Azerbedžana i Turske. Kako to nisu uspjele one su počele vršiti direktni državni pritisak na korporacije.

  Tako je Njemačka uspjela prisiliti Uniper da odustane od tužbe protiv Nizozemske zbog zatvaranja termoelektrane. Nakon izlaska ove vijesti u javnost korporacija RWE izjavljuje da ona neće odustajati od tužbi, ali mi ćemo ovdje samo reći nikad ne reci nikad.

  Pretpostavljamo da će sličnim načinima države nastaviti vršiti pritisak na korporacije za traženje odštete. Ti pritisci bi u najboljem slučaju trebali završiti tijekom kolovoza 2023 kada bi trebao biti potpisan novi energetski sporazum ako Japan, Azerbejdžan i Turska odustanu od svojih veta.

  U najgorem slučaju sudska prepucavanja kojima korporacije traže odštetu zbog zelene transformacije će trajati do 2045-50 godine !?