ECHR
Europski sud za ljudska prava ili kraće ECHR biva uspostavljen 1959 godine u skladu s Europskom konvencijom o ljudskim pravima. Teorijski gledajući zadatak ovog suda je zaštita ljudskih i političkih prava od potencijalog kršenja za koje su odgovorne potpisnice Europske konvencije o ljudskim pravima. Sve države s izuzetkom Vatikana, Bjelorusije i Kazahstana su podložne ovom sudu.
Osnovna razlika ovog suda i klasičnih nacionalnih sudova je da ovi drugi moraju suditi prema zakonima dok se ECHR nalazi iznad svih zakona. U skladu s presudom iz 1978 Europski sud za ljudska prava nije podložan nikakvim zakonima pošto on je sam po sebi zakon !? U sudskom slučaju Tyrer protiv Velike Britanije taj sud je direktno presudio riječima:
“Sud mora podsjetiti da je Konvencija o ljudskim pravima živi instrument i kao što Komisija naglašava on se mora interpretirati u svjetlu današnjih događaja. U slučaju pred nama ECHR ne može biti pod utjecajem razvojem opće prihvaćenih standarda u kaznenoj politici država članica Savjeta Europe”
Zbog te osnovne pozicije da je Europski sud za ljudska prava nadležan svim sudovima Europe i da on određuje što je zakon, a što to nije ovaj sud se zamjerio velikom broju europskih država. Još 2011 godine bivši britanski sudac Lord Hoffman i savjetnik vlade Michael Pinto-Duschinsky su zatražili da Velika Britanija prestane priznavati ovaj sud. Njihovi argumenti su bili da Europski sud za ljudska prava ne priznaje slobodu medija, da su njegovi suci loše kvalificirani, da nemaju dovoljna pravna znanja, a da istovremeno žele kontrolirati sudstvo država članica. Po izvještaju koji su oni potpisali riječ je u stvarnosti o nadnacionalnoj birokraciji i ničem drugom.
Njemačka je s druge strane to pitanje bila riješila odlukom tamošnjeg ustavnog suda od 14.10.2004 godine. Ta odluka, ta presuda ustavnog suda je pored ostalog govorila da Viši regionalni sud ima ustavom garantiranu neovisnost i da njegove odluke nisu vezane odlukom ECHR-a. U skladu s tim regionalni sud ne treba potvrditi odluku Europskog suda za ljudska prava nego je potpuno slobodan u donošenju odluka.
Rusija će desetak godina kasnije krenuti putem Njemačke odlukom svog ustavnog suda iz 2015 godine da oni nisu dužni provoditi odluke ECHR-a ako su one u sukobu s ruskim ustavom. Ta ruska odluka je bila licemjerno napadnuta od Vijeća Europe, koje je očito odlučilo prešutiti puno jasnije Njemačko odbijanje priznavanja presuda ovog suda.
Još 2011 godine University of Oxford je napisao studiju u kojoj je 12 europskih država podjelio prema odnosu nacionalnog zakonodavstva i ECHR-a. Prvo po čemu je ova studija procjenjivala je pozicija ECHR-a prema nacionalnom zakonodavstvu i tu su države podjeljene u 3 kategorije. U prvoj kategorije se nalaze Belgija i Nizozemska u kojima su odluke ECHR-a iznad ustava, u drugoj kategoriji se nalaze države u kojoj su odluke ovog suda iznad nacionalnih zakona, ali ispod ustava. U ovoj grupi nalazimo Hrvatsku, Francusku, Italiju, Poljsku i druge dok su se u posljednjoj skupini nalazili Finska, Njemačka i Velika Britanija u kojim odluke ECHR-a nisu jače od nacionalnih zakona.
Druga za nas zanimljiva pozicija nacionalnih sudova i ECHR-a se tiče interpretacije zakona. U prvoj najposlušnijoj skupini država se nalaze Hrvatska, Belgija, Italija, Poljska i drugi. To je skupina država u kojoj se zakoni automatski mjenjaju ako su protivni interpretacijama ECHR-a. Nakon nje dolazi skupina država u kojima se nalaze Francuska i Nizozemska koje mogu pojedinačno interpretirati slučajeve različito od ECHR-a, ali koje provode njegove odluke. U posljednjoj kategoriji, u otvoreno pobunjeničkoj kategoriji se nalaze Njemačka, Velika Britanija i Finska gdje suci nemaju pravo pozvati se na odluku ECHR-a kako bi poništili nacionalne zakone.
Kao što smo vidjeli iz svega ovoga najmoćnije europske države očito ne priznaju odluke Europskog suda za ljudska prava koji smatra da je on iznad zakona, koji smatra da je on zakon, ali tu priča o ovom sudu ne završava. Studija nevladine udruge imena The European Centre for Law and Justice koja ima specijalni status u Ujedinjenim Narodima nam ukazuje na dodatne probleme s ovim sudom.
Ta studija nam govori o pristranošću, da ne kažemo što gore ovog suda čijih je 22 % sudaca u posljednjih 10 godina (2009-19) bilo blisko povezano s samo 7 „nevladinih” udruga. U tom vremenu pred sudom se našlo 185 slučajeva koje su pokrenule ove nevladine udruge usko povezane sa sucima koji su potom donosili presude. Imena tih 7 udruga su AIRE center, Amnesty International, ICJ, Helsinki Committes and foundation network, Human Right Watch, Interights i Open Society Foundation.
Gledajući samo Sorošev Open Society Foundation otkrivamo da je čak 12 sudaca ECHR-a tokom svoje karijere radilo za njega. Tako je na primjer po francuskoj studiji Ksenija Turković iz Hrvatske bila član odbora Otvorenog društva za Hrvatsku, a slična je situacija i s sucem Nebojšom Vučinićem koji predstavlja Crnu Goru.
Neko bi ove podatke mogli interpretirati riječima kadija te tuži kadija te sudi, a to vjerojatno niti ne bi bilo tako daleko od istine. Za kraj ovdje ćemo samo reći da situacija s ECHR predstavlja samo jedan dio problema Europe i njenih institucija jer kako drugačije komentirati činjenicu da je europski komesar/povjerenica Vera Jourova koja se minimalno 18 puta susrela s Sorošom potom unapređena na poziciju potpredsjednice Europske komisije ?