Državljanstvo

  Jedan od modernih zapadnih dogma nam govori da nacionalizam i državljanstvo nastaju tek nakon Francuske revolucije. Ukratko riječ je o novom i mišljenju vladajućih pogrešnom fenomenu koji će uskoro nestati.

  Kao što smo prije 2 godine govorili moderni ideolozi se pozivaju na Francuski revolucionarni ustav iz 1791. koji govori: „Suverenost je jedinstvena i nedjeljiva,a ona pripada naciji; Niti jedna grupa ili pojedinac ne može suverenost prebaciti na sebe”.

  Oni nam dalje govori da su ranije kraljevi bili zaokupljeni teritorijem, ali im je istovremeno potpuno nevažno bilo tko živi na njemu. Kraljevima je jedino bilo važno da stanovnici teritorija priznaju njegovu vlast i plaćaju poreze čime je završeno kraljevsko uplitanje u živote podanika.

  Nakon tog teksta smo proveli malo detaljniju istragu da bi utvrdili istu ili laž u ovoj dogmi samo da bi otkrili da je potpuno lažna. Kao dokaz te laži uzimamo primjer Karla V koji 1506. postaje Velike vojvoda Burgundije, 1516. kralj Španjolske, a potom 1519. car Svetog rimskog carstva.

  Postavši kralj Španjolske Karlo je brzo otkrio ograničenja svoje apsolutne vladavina. On tada otkriva zakon svoje bake Izabele (vladala 1474.-1504.) koja je ranije sponzorirala Kolumbova putovanja. Riječ je bila o zakonu koji govori da samo Španjolci mogu raditi u državnoj i crkvenoj službi. U skladu s tim zakonom on je obećao španjolskom parlamentu da će zapošljavati samo Španjolce. Time je on smatrao da je pitanje rješeno pa od davanja obećanja pa do izbora za Cara on nije zapošljavao strance.

  Ubrzo po izboru za cara Svetog rimskog carstva 1519. Karlo otkriva da njegovo obećanje ne predstavlja prazne riječi. Do prvog dokaza toga dolazi kada je od tamošnjeg njemačkom parlamenta prisiljen obećati da će se držati osnovnih pravila Carstva. Ta pravila su bila:

  1) Samo Njemci mogu raditi u državnoj službi.

  2) Carska diplomacija može izdavati dokumente samo na Njemačkom i Latinskom jeziku

  3) Caru je zabranjeno sazvati parlament izvan granica Carstva

  4) Caru je zabranjeno koristiti strane vojnike

  5) U slučaju bolesti ili napuštanja teritorija Svetog rimskog carstva car mora uspostaviti regentski savjet u kojem sjede samo Njemci.

  6) Caru je zabranjeno isporučiti ijednog Njemca kako bi mu sudila neka druga država.

  To je za njega bio prvi šok, a drugi dolazi velikom španjolskom pobunom protiv kralja. Prije odlaska u Njemačku tada još uvijek mladi Karlo koji ima samo 20 godina za regenta Španjolske postavlja stranog državljanina. Riječ je bila o biskupu Adrianu iz Utrechta.

  Pobunjenici su zahtjevali da crkvene i državne dužnosti mogu dobivati samo Španjolci i da se španjolski novac ne upotrebljava vani (Njemačka, Burgundija). Nakon te pobune koja se bila brzo proširila došlo je i do njenog brzog gušenja (16.04.1520-03.02.1522.), ali Karlo je bio shvatio poruku. Regent Adrian je elegantno maknut iz Španjolske postavši papa Adrian,a Karlo je odlučio podržavati ono što je potpisao.

  To znači da strancima više nije davao državne ili vjerske poslove u Španjolskoj niti im je davao državljanstva u pokušaju zaobilaženja zakona. Te sve 3 procedure su inače bile zabranjene od strane Izabele u XV stoljeću.

   Tih zakona se Karlo vjerojatno pridržavao jer ga je španjolska pobuna vjerojatno koštala Austrije. Njegov brat Ferdinand je bio omiljen u Španjolskoj i ujedno je bio potencijalni protukralj. Ta pretnja je eliminirana kada na vrhuncu španjolske pobune 1521 Karlo Ferdinandu daruje Austriju. 

  Sve ovo što smo naveli pozivajući se na 500 godina stare dokumente neupitno ukazuje da nacionalizam i državljanstvo nisu novi fenomeni. Oni koji to tvrde jednostavno govoreći pričaju neistine.