Dobri ljudi

  Svi ćemo se složiti da dobri ljudi u skladu s svojim mogućnostima pomažu one kojima je pomoć potrebna. Danas ćemo stoga govoriti o dobrim ljudima koji su svojim,a ne tuđim novcima pomogli najpotrebnijima, pomogli azilantima.

   Riječ je o priči koja nas vodi u Njemačku nakon migrantske krize i tamošnje promjene zakona i procedura o azilu. Ukratko priča nam započinje u 2017 godine,a dobrim dijelom će tamo i ostati.

  Priča u stvarnosti započinje 2013 godine kada dolazi do prvih zakonskih promjena. To je razdoblje kada Njemačka i druge zapadne države pomažući islamiste pokušavaju oboriti legalnu sirijsku vladu. Kako znači Njemačka podržava tadašnju „sirijsku oporbu” ona donosi izmjene zakona o azilu. Tim izmjenama ona je omogućila Sirijcima u Njemačkoj da dovedu i svoje obitelji pod uvjetom da daju financijske garancije za njih.

  Ukratko zakonom se traži da oni koji dovode Sirijce svojim novcem garantiraju da oni neće biti teret za Njemačku. Kako Sirijci u Njemačkoj najčešće nemaju novca, nemaju primanja za garantno pismo javili su se dobri ljudi koji su dali garancije.

  Jedan od tih dobrih ljudi je bio psihijatar Klaus-Dieter Grothe koji potpisuje jamstveno pismo i nagovara još tridesetak ljudi da učine isto. Po njegovim riječima ministarstvo unutrašnjih poslova ih je uvjerilo da će njihovo financijske obveze prema migrantima za koje su dali jamstvo prestati kada oni ostvare status azilanta.

  Riječ je o lijepim novcima pošto su financijske obveze Klausa-Dietera Grothe-a i ostalih iznosile 28 tisuća eura godišnje za sirijsku obitelj od 4 člana. U međuvremenu je Njemačka izmjenila pa svi oni koji su potpisali jamstvena pisma postaju praktički doživotni financijeri Sirijskih obitelji. Kako Grothe i drugi ne žele doživotno financirati sirijske obitelji za koje su dali jamstva oni su odlučili tužiti Njemačku. Ukratko Njemci,a ne oni koji su ih doveli u Njemačku trebaju doživotno financirati migrante.

  Drugi takav njemački primjer nam daruje Christian Osterhaus koji je iz istog takvog razloga tužio Njemačku. Povodom tužbe on pokazuje novinarima uplatnicu na 7.239 eura koju treba uplatiti za dvije osobe kojima je jamac.

  Treći primjer koji navodimo je Farid Hassan koji nakon 20 godina života u Njemačkoj odlučuje dovesti roditelje i braću. Zbog toga im je bio jamac pa ga sada država „ganja” zbog duga od 85 000 eura koje treba uplatiti na osnovu jamstva.

  Nakon što su sudovi bili presudili da jamci trebaju nastaviti plaćati za migrante tadašnja vlada Angele Merkel je odlučila „suspendirati zakon”. Time je osim Hassana na primjer spasila i Njemca od 80 godina koji je bio dužan 80 tisuća eura.

  Ukratko obveze koje su na sebe preuzeli dobri ljudi bivaju na kraju prebačene na leđa svih građana Njemačke žele li oni to ili ne. Tom odlukom o suspenziji ujedno se pokušava „ubiti” i priča koliko stvarno azilanti koštaju države koje ih prime.

  Sve u svemu između tih nekoliko tisuća dobrih ljudi i nevladinih organizacija za migrante postoje razlike. Prvi su bili spremni za svoja uvjerenja potrošiti vlastitih ajmo reći 10 tisuća eura, a drugi tako nešto nikada nisu učinili. Ipak između prvih i drugih u stvarnosti ne postoje razlike pošto svi oni očekuju da obični građani financiraju život azilanata.