Demonstracije u Gruziji

  Gruzija je država koja mrzi Rusiji, ali istovremeno nije i potpuno prozapadno nastrojena. Primjer toga biva zakon o stranim agentima koji je izazvao demonstracije u Gruziji !?

  Moderna povijest Gruzije započinje s raspadom SSSR-a i ubrzo potom same Gruzije. Posljednje desetljeće dvadesetog stoljeća obilježava raspad Gruzije na 4 dijela. Kao da taj raspad nije bio sam po sebi dovoljan on biva praćen građanskim ratom u kojem pobjednik postaje Ševernadze.

  On upravlja središnjom Gruzijom do 2003 godine kada biva oboren u zapadnom puču, revoluciji Ruža. Tada na vlast stupa Saakašvili koji u svibnju 2004 vraća kontrolu nad lučkim gradom Batumijem i tamošnjom pobunjenom provincijom. 4 godine kasnije njegov pokušaj povratka kontrole nad pobunjenom Abhazijom i Južnom Osetijom završava ruskom invazijom i katastrofalnim porazom Gruzije.

  Kako Rusija nije iskoristila pobjedu za instaliranje kvislinške proruske vlade Saakašvili je nastavio svojim putem. Riječ je bio o daljnjem okretanju Gruzije prema SAD, Europskoj uniji, Turskoj i Azerbejdžanu. Ulazeći u ovaj savez Gruzija postaje transportno središte preko kojeg nafta i plin iz Azerbedžana dolaze u Tursku i Europu.

  Projekt Saakašvili koji u realnosti nikada nije imao veliku popularnost u Gruziji službeno propada 2012 godine. Na tadašnjim parlamentarnim izborima Saakašvili priznaje izborni poraz,a sljedeće godine nakon što prestaje biti predsjednik on bježi iz države.

  U Gruziji se sad već deset godina na vlasti nalazi stranka Gruzijski san koja redovno na izborima osvaja oko 48 % glasova. Iako se na zapadu često govori da je riječ o proruskoj vladi to definitivno nije istina. Tijekom rata Armenija i Azerbejdžana podržanog od Turske Gruzija je stala na Tursku stranu blokadom ruske pomoći Armeniji.

  Gruzijska vlada bez obzira na to što mislili o njoj pokušava kao i Aleksandar Vujčić u Srbiji voditi neku svoju politiku. Da teoretski mi možemo govoriti da je riječ o neutralnoj politici, ali u stvarnosti je ona prozapadna. Ona je prozapadna u stilu da kada Zapad počne vikati tada Gruzija kao i Srbija prilagode svoje poteze.

  S obzirom na promjenjenu geopolitičku situaciju u svijetu Zapad je 2023 godine odlučio okončati s malenim režimima koji muljaju. U skladu s tim je uputio ultimatum Srbiji,a vjerojatno se nešto slično dogodilo u Gruziji.

  Kako bi se tamošnja vlada zaštitila od novog „događanja naroda”, od novog zapadnog puča ona se odlučuje na donošenje zakona o stranim agentima. Po tom zakonu sve nevladine organizacije koje dobivaju više od 20 % svojih sredstava iz inostranstva bivaju proglašene stranim agentima.

   Zakon je doveo do opravdanih masovnih demonstracija. Riječ je po nama o opravdanim demonstracijama pošto financijeri ovih organizacija više neće moći utjecati na tamošnjeg društvo pa su bijesni. Istovremeni prosvjedi su opravdani iz osobne perspektive. Zamislite tamošnje djelatnike „nevladinih” organizacija koji će ostati bez posla, koji će morati ići raditi u trgovačke centre. Oni su stvarno užasnuti novim zakonom koji je kopija onog američkog.

  Pretpostavljajući da će demonstranti pokušati na juriš zauzeti parlament kao 2004 godine vlada ga “štiti” policijskim kordonom. Demonstranti inače potpuno očekivano uživaju punu podršku Europske unije i SAD koji su ih po našem mišljenju organizirali. Kao primjer to potpore ovdje ćemo navesti samo predsjednika Europskog vijeća, predsjedništva Charles Michel je osudio zakon o stranim agentima.

   Pitanje svih pitanja je bilo da li će vlada Gruzije nastaviti na svom putu ili će popustiti pod pritiskom Zapada i višednevnih demonstracija. Odgovor na njega nije teško zamisliti. Vlada Gruzije je kapitulirala svojom izjavom da odustaje od ovog zakona. Članovi vlade su mislili time riješiti svoje probleme i pri tome su se zeznuli. Oni su očekivali da će se demonstranti vratiti kućama što se nije dogodilo.

  Tamošnji politički patuljci nisu skužili da osobama koje vjeruju da imaju silu na svojoj strani treba pokazati silu. Možda sadašnja vlada Gruzije preživi ovu krizu, a možda i ne. To na kraju krajeva više nije važno. Oni su sada postali živi mrtvaci,a to sada znaju demonstranti i sigurnosne snage koje bi trebale štiti demokratski izabranu vladu.