Demonstracije i financije
Kada sam se probudio u četvrtak ujutro mučila me kao i većinu Hrvata dvojba krenuti na demonstracije u Zagreb ili ne. Razmišljao sam o svemu dobrome na čemu se trebam zahvaliti poslodavcima tako da me na kraju samo ova korona situacija spriječila da ne dođem na demonstracije poduzetnika u Zagrebu.
Na kraju je ispalo da se na demonstracijama nije pojavilo očekivanih 1.500 demonstranata koji su došli autobusima i kombijima iz raznih dijelova Hrvatske nego njih samo “više od stotinjak“. To da znači da ova neupitno jedinstvena demonstracija bez obzira na svu internet kampanju nije zanimala niti same poduzetnike koji su bili u stanju platiti radnicima da demonstriraju namjesto da budu na radnom mjestu.
Hrvati jednostavno nisu glupi pa znaju da se u svim drugim članicama Europske unije dodatno plaća prekovremeni, noćni i rad vikendom za razliku od Hrvatske. Oni isto tako znaju da oni koji imaju više trebaju i platiti veće poreza jer se iz tih poreza financira naša policija, naše zdravstvo, naše mirovine. Hrvati vrlo dobro znaju kako funkcioniraju javne tvrtke, a isto tako znaju i kako funkcioniraju privatne tvrtke i kakav je odnos između većine poduzetnika i njihovih radnika.
Ova demonstracija poduzetnika se događalo istovremeno s jednim od najvećih stezanja remena u Europi kako bi mi što brže ušli u Eurozonu. Po podacima vlade 2017 godine Hrvatska je zabilježila primarni suficit od 12.9 milijardi kuna što je više od 3 % BDP-a. Sljedeće 2018 godine naš primarni suficit je iznosio oko 2.5 % BDP-a, a 2019 godine on je iznosio 2.6 % BDP-a . Te mjere štednje predstavljaju najobičniji sadizam i to nisu riječi Hladne istine, nego zloglasnog MMF-a koji je na primjer tokom Grčke financijske krize tvrdio da maksimalni primarni suficit realno ne može biti veći od 1.5 % BDP-a. Naša vlada, naši stručnjaci su uspjeli dokazati da MMF griješi da se muženjem stanovnika može postići veći primarni suficit od 1.5 % BDP-a.
Dok smo mi tako bilježili strukturalni suficit plan gospodarski uspješne Poljske je bio strukturalni deficit od 1.3 % BDP-a 2021 godine, Mađarske strukturalni deficit od 1.1 % BDP-a ,a Slovenije strukturalni deficit od 0.7 % BDP-a. Sve u svemu fiskalna razlika između Hrvatske i Poljske iznosi 3.9 % BDP-a, Hrvatske i Mađarske 3.7 %, a Hrvatske i Slovenije 3.3 %. Kada prenesemo te BDP podatke u prave brojeve ispadne da Hrvati plaćaju gotovo 16 milijardi kuna više poreza od Poljaka (3.9 % BDP) ili drugim riječima prosječni radnik ili umirovljenik plati godišnje 5.714 kuna više od prosječnog Poljaka.
Taj izračun je napravljen bez da su uzete u obzir naše specifičnosti, naši OMF-ovi i posljedice rata (vojne mirovine) čega nemaju niti Poljaci, niti Mađari niti Slovenci. Kada bismo te brojeve dodali na one prijašnje došli bi do zaključka da prosječni radnik i umirovljenik u Hrvatskoj plaćaju 10.000 kuna veće poreze od prosječnog Poljaka.
To je ujedno i stvarni razlog zašto Hrvati imaju ovako skupu državu, zašto ćemo uvijek imati skuplju državu od Poljske, Češke, Mađarske, Slovenije i slično, ali o tome se naši poduzetnici ne usuđuju protestirati. Oni neupitno podržavaju ulazak u eurozonu pa tako i ovu proračunsku štednju, sadizam, a isto tako podržavaju i OMF-ove koje se nikada nisu usudili kritizirali. Znači jedino se usude ponovno pokušati uzeti od nas.