Crna Gora

Izborni poraz stranke Mile Đukanovića u Crnoj Gori predstavlja prekretnicu u budućnost ove malene nama susjedne države čiji stanovnici su vatreno politički i nacionalno podijeljeni. Da bi razumjeli razloge za to trebamo se vratiti u povijest.

Svi znamo priču o Asterix-u koja počinje riječima „Rimljani su osvojili cijelu Galiju osim jednog malenog sela”. Ta priča je možda dobila svoju inspiraciju iz povjesti Crne Gore u 16 stoljeću jer tada su „Turci osvojili cijeli Balkan osim crnogorskih brda”. U 19 stoljeću vladari Crne Gore su zatirali lokalni identitet nadajući se da će baš oni postati kraljevi buduće srpske države. To je na kraju rezultiralo trajno podjeljenim identitom Crnogoraca.

Po završetku Prvog svjetskog rata Srbija je anektirala svog vojnog saveznika Crnu Goru isto tako kao što je anektirala Srijem i Vojvodinu sazivajući na teritoriju pod svojom okupacijom skupštine koje proglašavaju ujedinjenje s Srbijom. To je rezultiralo ustankom u Crnoj Gori koji će sada već Jugoslavenska vojska uspješno ugušiti.

Raspad Jugoslavije je u određenom smislu započeo u Crnoj Gori gdje Slobodan Milošević 1988 godine pokušava izvršiti državni udar. Od tog prvog pokušaja se rukovodstvo Crne Gore obranilo, ali nije i od drugog u siječnju 1989 godine. Tada vlast u Crnoj Gori preuzimaju Momir Bulatović, Mile Đukanović i Svetozar Marović.

Nakon prvih višestranačkih izbora održanih u prosincu 1990 godine za premijera Crne Gore je izabran Milo Đukanović koji će sljedećih 30 godina vršiti dužnost premijera ili predsjednika ove države. Na jesen 1991 godine on će pored ostaloga poslati vojsku na Dubrovnik dok u doba rata u Bosni i Hercegovini dava podršku tamošnjoj srpskoj vojsci, ali nakon lekcije iz Hrvatske u rat više ne šalje svoje vojnike.

Završetak rata u Bosni i Hercegovini je doveo do promjene politike Crne Gore koja se počinje polako odmicati od Srbije na putu prema neovisnosti koju će na kraju ostvariti 2006 godine. Na tom putu prema neovisnosti Crna Gora se politički približila Hrvatskoj priznajući svoju krivicu za rat i plaćajući smješnih 400.000 eura na ime ratne odštete.

Sastavni dio priče o Crnoj Gori je i onaj o njenoj autokefalnoj crkvi. Ako se pita Srpsku pravoslavnu crkvu, Crnogorska autokefalna crkva nije nikada postojala pa ju stoga nije moguće niti obnoviti. S druge Crnogorci se pozivaju na činjenicu da su imali svoju crkvu do 1920 godine i pri tome se mogu pozivati na neke stare izvore. Kao zanimljivost nužno nam je ovdje navesti i da Srpska pravoslavna crkva nije postojala do 1920 godine. Postojala je patrijaršija u Srijemskim Karlovcima (današnja Vojvodina), autokefalna crkva Kraljevine Srbije i autokefalna crkva Crne Gore što će sve biti ujedinjeno po diktatu regenta Aleksandra 19 ožujka 1920 godine u Srpsku pravoslavnu crkvu.

Tim potezom je ujedno novostvorena Srpska pravoslavna crkva bila prisvojila svu imovinu Crnogorske pravoslavne crkve što postaje jedan od temelja razdora između zagovornika neovisnosti Crne Gore i zagovornika ujedinjenja s Srbijom. Obnovljena, ali nepriznata Crnogorska pravoslavna crkva se posljednjih 20 godina bori za povratak sve imovine koju je Aleksandar nakon nasilnog ujedinjenja crkava 1920 godine ustupio Srpskoj pravoslavnoj crkvi.

Odluka kojom je vlada Crne Gore krajem 2019 godine prenijela vlasništvo nad tom imovinom s Srpske pravoslavne crkve na Crnogorsku pravoslavnu crkvu je rezultiralo mobiliziranjem prosrpsko nastrojenih građana i demonstracija. U toj napetoj atmosferi su bili održani parlamentarni izbori koje je stranka Mile Đukanovića po prvi put u 30 godina izgubila.

Novooformljena prosrpska vladajuća koalicija bi koja trebala imati 41 od 81 zastupnika u parlamentu je najavila ukidanje ovog zakona o crkvi, ali priča tu još nije gotova dok se u parlamentu ne izglasa vlada. Uvijek postoji mogućnost da netko od izabranih zastupnika postane Đukanovićev žetončić….

Za kraj nužno nam je ovdje spomenuti da su Hrvati instalirali ovu prosrpsku vladu svojim borbama za vlast i položaje u čemu su izgubili svog jedinog zastupnika u parlamentu. Nemojmo zaboraviti da je prosrpska koalicija osvojila 41 zastupničko mjesto,a to je minimalni broj zastupničkih mjesta za osvajanje vlasti u Crnoj Gori.