Cijene nekretnina
Prije dvadesetak godina noćna mora je bila da ćemo postati država konobara, sluškinja i prodavača. Danas znamo da je realnost puno gora da ćemo zbog cijene nekretnina živjeti u najmu.
Izumiranje naše industrije biva popraćeno prebacivanjem na turizam. Svi smo znali što to znači za Hrvatsku i svi smo znali da se pretvaramo u državu konobara, sluškinja i prodavača. U određenom smislu roditelji su tada mogli govoriti djeci da uče dobro kako ne bi čistili smeće stranaca nego ih usluživali pićem.
Ono na što domaći poduzetnici početkom 21 stoljeća nisu računali je bilo da će im radnici pokazati srednji prst. Oni nisu očekivali da će Hrvati radije otići raditi u Austriji ili Njemačkoj za stranca nego raditi u Hrvatskoj za Hrvata. Pri tome nisu računali da je stanovniku Slavonije bliži Beč nego Poreč ili Split.
Hrvati s druge strane početkom 21 stoljeća nisu očekivali, nisu mogli zamisliti da neće živjeti u svojim stanovima, domovima. Još sada davne 2005 godine Dubrovnik je postao grad duhova zbog stranaca koji su tamo kupovali nekretnine.
To je tada bila anomalija, a sada se taj proces širi na ostatak Jadrana i Zagreb. Nije teško otkriti zašto se ovo događa. Dovoljno je upitati se koliko Hrvata može kupiti stan po cijeni od 4000 eura po kvadratu ? Riječ je inače o prosječnoj cijeni novogradnje u Split i Zagrebu !?
Za one koji ne znaju prosječna mjesečna plaća u Hrvatskoj je 1000 eura. To nam govori da prosječni Hrvat može kupiti garsonjeru od 30m2 ako 10 godina radi baš ništa ne troši.
Kako malo Hrvata to može platiti imamo navalu stranaca na naše nekretnine što se najbolje osjeti u Istri, Primorsko-goranskoj i Zadarskoj županiji. Tamo su stranci kupili 42, 30 i 29 % svih prodanih nekretnine. Našim ulaskom u schengen i eurozonu situacija će se dodatno pogoršati.
Oni jednostavno imaju viša primanja i puno ih je više pa kupuju naše nekretnine što onemogućava Istranima, Primorcima, Zadranima i općenito stanovnicima Hrvatske da ih kupuju. Konačni rezultat toga će biti ponavljanje Dubrovačke situacije na cijelom Jadranu.
To se inače sad već događa iako se svi pretvaraju da to nije istina. Nema veze da li uzmemo primjer Splita „gdje su ljudi prodali stanove u centru i išli živjeti na selo” ili nekog drugog grada. Riječ je inače o gentrifikaciji obale Hrvatske.
Neki će se sigurno upitati zašto bi netko prodao stan u Rijeci i išao živjeti na selo ? Naš odgovor bi bio zašto ne ? Vlasnik garsonjere, jednosobnog stana u Rijeci ga može prodati za 70 – 80 tisuća eura. Istovremeno kuća ili preciznije posjed u Slavoniji koji ima priključak na vodu, kanalizaciju i plin se može kupiti za 35 tisuća eura (konkretan primjer znan autoru). Govorimo o posjedima veličine 10 tisuća metara koji se nalaze na 20 minuta od regionalnih centara !?
Normalno sadašnja situacija će vrijediti dok stanovnici Njemačke, Austrije i slično ne počnu kupovati po Slavoniji. Tada će i ona postati jednostavno preskupa običnom Hrvatu. Što će onda biti svi znamo !? Onda ćemo svi postati gosti u vlastitoj državi, normalno pod uvjetom da ona još postoji, a ne postane europska pokrajina.
Mi ćemo tada biti gosti u pravom smislu te riječi ili ćemo se iseliti u države koje su siromašnije od nas.