Borba za sirovine

  Najava da će Čile preuzeti pod svoju kontrolu industriju litija na nacionalnom teritoriju je potresla svijet. Ona ujedno znači da se borba za sirovine više ne vodi samo među velikim silama nego da i mali igrači žele dio kolača na koji imaju prava.

  Mi danas htjeli to ili ne živimo u doba zelene tranzicije. To znači da živimo u doba kada će se sve više energije proizvoditi iz obnovljivih izvora. Drugim riječima energija će se proizvoditi putem vjetra i sunca nakon čega se ona skladišti u „baterijama”.

  Nakon što smo najkraćim mogućim opisom naveli princip korištenja obnovljivih izvora energije red je spomenuti usko grlo zelene tranzicije. To usko grlo predstavljaju nikal i litij koji su sirovine za proizvodnju „baterija” u kojima se skladišti energija. Riječ je o uskom grlu jer po Elon Musku ljudi moraju sljedećih 30-40 godina iskapati litij samo da bi napravili električne automobile za zamjenu sadašnjih !?

  Neki će sada izjaviti OK trebati će desetljeća, ali mi to možemo učiniti. U tome su u pravu, ali sada se postavlja pitanje nabave ovih sirovina, tko ih kontrolira i tko će ih kontrolirati u budućnosti.

  Države koje razmišljaju i drže do sebe su izjavile da neće dopustiti da korporacije profitiraju na njihovim sirovinama. One su odlučile same kontrolirati strateške sirovine na svom području i to iritira vlade u SAD-u, Europskoj uniji, a na kraju krajeva i Kini.

  Prva veća država koja donosi odluku u tom smjeru biva Indonezija. Ona je počevši od 2012 godine donosila različite zabrane o izvozu sirovog nikla. Počevši od siječnja 2020 godine Indonezija je zabranila sav izvoz sirovog nikla. Ona zahtjeva da se nikal obradi u Indoneziji nakon čega dopušta njegov izvoz.

  Reagirajući na ovu odluku Europska unija je tužila Indoneziju WTO-u koji 30 studenog 2022 presuđuje u njenu korist. Europska komisija je nakon presude cinično izjavila: „EU podržava da države imaju pravo na samostalni industrijski razvoj, ali to ne mogu raditi protiv WTO pravila”.

  Odgovarajući na ovu reakciju Europske unije i presudu WTO-a Indonezija izjavljuje nama je to nevažno. Konkretno ona je odgovorila „WTO presuda nas neće zaustaviti u namjeri da sirovine obrađujemo u Indoneziji”. Sigurni smo da je reakcija Europske komisije na tu poruku bila u stilu „oni ruše internacionalni poredak”.

  Nakon ove odluke Indonezije na scenu stupa Meksiko koji na svom području ima velike zalihe litija. U pripremi početka proizvodnje i izvoza litija Meksiko je 20 veljače 2023 nacionalizirao područja na kojima se nalaze zalihe ove strateške sirovine. Po riječima predsjednika Obradora (slika): „Mi smo nacionalizirali litij tako da ga ne mogu iskoristiti stranci iz Rusije, Kine i SAD-a”.

  Sada u travnju 2023 Čile najavljuje stavljanje proizvodnje litija pod svoju kontrolu. Ta njegova odluka je izazvala zemljotres u industriji litija pošto Čile drži 26 % svjetske proizvodnje sirovog litija.

  Riječ je o očekivanoj odluci koja ipak nije tako loša kao što se prvobitno strahovalo. Nije tako loša jer je Čile odustao od potpune nacionalizacije i odlučio se za neki oblik javnoprivatnog partnerstva. Drugim riječima namjera mu je prisiliti sadašnje vlasnike rudnika litija da ustupe dio vlasništva kako bi država mogla blokirati strateške odluke. Kako će to izgledati na kraju još nije potpuno jasno.

  Kao što smo na početku rekli ozbiljne države su počele stavljati pod svoju kontrolu strateške sirovine na nacionalnom teritoriju. Gdje tu ostavlja prije svega članice Europske unije nije teško zamisliti pošto ona ovisi o uvozu strateških sirovina !?