Besplatni ručak

  Besplatni ručak ne postoji i to svi znamo. To pravilo vrijedi bez obzira da li govorimo o osobnom životu, financijama ili ekonomiji. Uvijek netko mora snositi troškove.

  Lijepota modernog zapadnog gospodarskog sustava je njegova kompleksnost. U osnovi on je tako organiziran da smo svi međusobno povezani kako bi oni na vrhu uživali. Svaki pokušaj promjene sustava dovodi do realnog nezadovoljstva onog dijela građana koji će biti u gubitku.

  Christine Lagarde ovaj mjesec slavi 2 godine na položaju guvernerke Europske središnje banke. U doba kada je donesena odluka o njenom postavljanju na sadašnji položaj bile su se pojavile kritike na njen račun. Te kritike su dobrim dijelom bile opravdane, ali ih nema potrebe sada ovdje navoditi.

  Puno zanimljivije su nam sadašnje kritike, sadašnji napadi na guvernerku koji dolaze iz financijskog sektora. Pretpostavljamo inače da je to ujedno prvi put da ECB biva napadnut od bankara. ECB i euro su nemojmo to nikada zaboraviti osnovani kako bi bio olakšali poslovanje bankara, pa sada imamo anomaliju.

  U osnovi financijski sektor cvijeta u doba stagnacije, u doba nultih kamatnih stopa i nulte inflacije. Tada mu je pored ostalog najlakše raditi projekcije i osiguravati svoj profit. S druge strane realnom gospodarstvu odgovaraju inflacija i kamatna stopa od 4 – 5 %. Zbog toga je kao nekakav kompromis ECB prije više od 20 godina proglasio da mu je cilj godišnja inflacija od 2 %.

  Trenutačna službena stopa inflacije u euro zoni iznosi 4.1 % i oko ovoga se digla buka i halabuka. Odluka Lagarde da bez obzira na inflaciju neće dignuti kamatne stope je rezultiralo otvorenim napadima na nju. Razlog za to nalazimo u činjenice da su kamatne stope komercijalnih banaka vezane s onom središnje banke. U skladu s tim one ne mogu podignuti svoje kamatne stope pa „gube novac”.

  Ako netko gubi novac tada ga netko drugi dobiva. Govoreći o konkretnoj situaciji dobitnici su realno gospodarstvo i građani s kreditima. Zbog inflacije realno gospodarstvo dobiva višu cijenu za svoje proizvode dok mu se istovremeno zbog ECB odluke ne dižu rate kredita.

  Normalno ako s druge strane pitate medijske kuće koje ovise o bankama one pričaju drugačiju priču. One govore da zbog odluke ECB-a novac gube oni s novcem na bankovnim računima i u mirovinskim fondovima. Kao što iz toga možete vidjeti u kritikama oni ne spominju niti realni sektor niti ljude koji otplaćuju kredite !?

  Jednostavno sada smo došli u situaciju da prvi put u povijesti Europske unije „besplatni ručak” plaćaju financijeri. To je na kraju dovelo do njihove masivne pobune i organizirane kampanje protiv Lagarde. S druge strane realni sektor koji je toliko puta dobio po glavi nema snage do podrži Lagarde i zakači se s financijerima.

  Trenutačno izgleda da će Europska središnja banka postati posljednja u svijetu po dizanju kamatnih stopa. To bi na kraju trebalo imati utjecaj za tečajni odnos eura i dolara, a na njega će utjecati i navodni prestanak tiskanja novca u EU. Taj najavljeni prestanak tiskanja novca i njegovog davanja bankama predstavlja još jedan razlog za kritike Lagarde.

  Čak niti odluka ECB-a o podršci zelenoj transformaciji što će dodati zaradu bankarima to ne može promjeniti. Glavna greška koju su financijeri napravili je da su podržali postavljanje odvjetnika za šefa ECB-a. Što god da govorili, kritizirali Lagarde jedna stvar se neće promjeniti. Ona edukativno gledajući nije pripadnik financijske industrije i to ih danas košta.