Aristotel o revolucijama
Jedan od najpoznatijih antičkih filozofa je neupitno bio Aristotel. Tijekom svog života on je bio migrant, filozof i učitelj Aleksandra Velikog. Iako je u Ateni živio više od 30 godina on nije stekao niti je kao stranac mogao steći njeno državljanstvo.
Mi danas citiramo dio njegove „knjige” u kojoj govori o revolucijama pošto ono što je tamo napisano prije više od 2300 godina vrijedi i danas.
….”Političke revolucije također izviru iz neproporcionalnog porasta u bilo kojem dijelu društva. Jer kao što je tijelo sastavljeno od mnogo udova, i svaki bi ud trebao rasti u proporciji jer se jedino tako može sačuvati simetrija tako se razvija i društvo. Ako je došlo abnormalnog povećanje kakvoće kao i kvantitete dolazi do poremećaja. Do nekih od tih promjena često dolazi neprimjetno; na primjer, broj siromašnih u demokracijama i u ustavnim državama.
Ovaj se nesrazmjer ponekad može dogoditi slučajno, kao kod Tarenta, zbog poraza u kojem su mnogi uglednici poginuli u bitci s Japigima neposredno nakon Perzijskog rata. Ustavni poredak je kao posljedica tog poraza promjenjen u demokraciju. Drugi primjer takve revolucije koji navodim je ona u Argosu, gdje su Argivci, nakon što je njihovu vojsku sedmoga dana u mjesecu sasjekao na komade Kleomen Lakedemonjanin, bili prisiljeni dati državljanstvo nekim svojim ranije isključenim građanima. Nešto slično se dogodilo i u Ateni, kada su, nakon čestih poraza njihovog pješaštva u vrijeme Peloponeskog rata državljani smanjeni u broju, jer su vojnici morali biti mobilizirano samo iz popisa državljana.
Iz tog razloga proizlaze i revolucije, u demokracijama kao i u drugim oblicima vlasti, ali ne u tolikoj mjeri. Kad se broj bogatih poveća ili samo njihova imovina poveća oblik vladavine se mijenja u oligarhiju ili vladavinu obitelji. Oblici vladavine također se mijenjaju – ponekad čak i bez revolucije, zahvaljujući izbornim nadmetanjima, kao u Hereji (gdje su, umjesto da biraju svoje suce, birali ždrijebom, jer su birači imali naviku birati vlastite pristaše); ili zbog nepažnje, kada je nelojalnim osobama dopušteno da pronađu svoj put do najviših službi, kao u Oreumu, gdje je, nakon dolaska Herakleodora na dužnost, oligarhija svrgnuta, a on ju je promijenio u ustavnu i demokratsku vladu.
Opet, revolucija može biti potpomognuta malenim promjenama; Kao primjer velike promjene koja je skliznula u ustav zbog zanemarivanje male stvari navesti ću Ambraciju. Tamo je na primjer kvalifikacija za državnu službu, u početku bila malena,a na kraju svedena na ništa. To se dogodilo jer su Ambracioti su mislili da je mala kvalifikacija isto što i nikakva.
Drugi uzrok revolucije je razlika među rasama koje ne stječu odjednom zajednički duh; jer se društvo ne stvara u jednom danu, kao što ne nastaje niti iz slučajno okupljenog mnoštva. Stoga je primanje stranaca u kolonije, bilo u vrijeme njihova osnivanja ili kasnije, općenito dovodilo do revolucije. Na primjer, Ahejci koji su se pridružili Troezencima u osnivanju Sybarisa, postajući kasnije brojniji, su ih protjerali zbog čega je prokletstvo palo na Sybaris. Kod Thurija Sybariti su se posvađali sa svojim kolegama kolonistima; misleći da zemlja pripada njima, htjeli su je previše i bili su protjerani. U Bizantu su migranti otkriveni u uroti pa su oružjem protjerani; Narod Antisse, koji je primio chianske prognanike, borio se s njima i istjerao ih; a Zancleans, nakon što su primili Samiane su bili istjerali iz vlastitog grada. Građani Apolonije na Euxinu, nakon uvođenja novih migranata su imali revoluciju; Sirakužani su nakon protjerivanja svojih tirana, primili u državljanstvo strance i plaćenike su kojima su se potom posvađali i sukobili; stanovnici Amfipolisa, koji su primili kalkidske migrante, su skoro gotovo svi bili protjerani od strane njih.”