Aimo Cajander

  Tko ne zna povijest taj ju je nužan ponavljati. Premijer Finske Aimo Cajander je prije 83 godine počinio pogrešku, pa kada ju je postao svjestan učinio je jedino moguće, podnio ostavku.

  Priča o Aimu Cajanderu je prije svega priča o Zimskom ratu koji započinje “iznenadnom” sovjetskom invazijom 30 studenog 1939 godine. Ta sovjetska invazija kao niti današnja ruska nije započeta iz čista mira nego je vezana s ranijim događajima.

  Zimski rat (1939-40) se ponekad zove i Drugi ili čak Treći sovjetsko-finski rat pošto on to u realnosti i je. Više od 100 godina Finska se nalazi u uniji s Rusijom koja je bila iznimno slična Hrvatsko-ugarskoj uniji. Time želimo reći da je Finska imala vlastiti parlament i velike autonomne ovlasti.

  Nakon Oktobarske revolucije Finska se odlučila na puno neovisnost koju joj praktički automatski Sovjetska Rusija priznaje. Uspjeh u ostvarivanju neovisnosti je udario u glavu tamošnjim nacionalistima koji tehnički gledajući objavljuju rat Rusiji u pokušaju formiranja Velike Finske. Nakon vojnih poraza Finske ti prvobitni ratovi završavaju mirovnim sporazumima od 01 lipnja 1922 godine.

  Odmah po potpisivanju mirovnog sporazuma Aimo Cajander po prvi put biva izabran za premijera (02.06.1922.). Njegov prvi zadatak postaje briga o izbjeglicama finske nacionalisti s područja koje je prethodna vlada pokušala osvojiti.

  Aimo Cajander inače u doba prvog stupanja na vlast nije bio političar nego biolog kojeg predsjednik Finske iznenada postavlja za premijera. Priča se potom ponovila i 1924 godine dok 1937 on biva stvarno izabran za premijera. To njegovo posljednje premijersko razdoblje postaje ono po čemu Cajander ostaje zapamćen u povijesti Finske.

  Riječ je o razdoblju kojeg obilježava izborna pobjeda Cajandera čija vladajuća većina na izborima osvaja dvotrećinsku većinu u parlamentu (1939) i pregovori s Sovjetskim savezom. Tu izbornu pobjedu on iskorištava za nastavljanje slanja poruke mira i neutralnosti SSSR-u i ostatku svijeta. Jednostavno zajedno s svojim ministrom vanjskih poslova i većinom vlade on je idealistički vjerovao u internacionalni poredak kojeg SSSR poštuje.

  Iz tog uvjerenja Cajandera nije izbacilo niti uništenje Poljske koju je prvo napala Njemačka, a potom i SSSR. Njega iz tog uvjerenja nisu izbacile niti molbe maršala Mannerheima da se postigne dogovor jer su teritorijalne izmjene koje traži Moskva za Finsku nevažne.

 Kada je u posljednjoj rundi pregovora održanoj 04 studenog 1939 Staljin zatražio samo otoke koje Mannerheim naziva nevažnim i pomicanje granice od Lenjingrada glavni finski pregovarač je bio oduševljen. On je zatražio da se prihvate sovjetski zahtjevi koji su u skladu s onim o čemu je vlada na čelu s Cajanderom razgovarala. Vlada je na kraju odbila sovjetske ultimativne zahtjeve, prijetnje što dovodi 30 studenog 1939 do sovjetske invazije Finske.

  Taj napad je iz perspektive vlade predstavljao potpuno iznenađenje, ali ne i iz perspektive vojske. Cajander tijekom svog premijerskog mandata odbija svaku pomisao naoružavanja vojske pa je u Finskoj stvoren pojam Cajander model. Riječ je inače o modelu po kojemu vojska nema niti oružja niti uniforme.

  Samo dan nakon početka sovjetske invazije Cajander, njegov ministar vanjskih poslova i dobar dio vlade završavaju u političkoj povijesti. Jednostavno oni su trebali snositi posljedice svog pogrešnog uvjerenja da Sovjetski savez neće započeti invaziju Finske. Predsjednik Finske koji se isto protivio sporazumu je u ime političke stabilnosti odbio dati ostavku. To ga nije spasilo pošto osjećajući moralne posljedice svoje greške on psihički i fizički slomljen već sljedeće godine umire. Cajanderovu vladu nasljeđuje Rytijeva vlada koja odvodi Finsku u novi rat s SSSR-om.

  Cajanderova priča je važna i danas zbog ruske invazije Ukrajine. Predsjednik Ukrajine nije vjerovao da će Rusija izvršiti invaziju,a potom namjesto da snosi posljedice svoje greške on svih optužuje. Po njemu za dosadašnji ratne probleme kriva je opozicija, krivi su ukrajinski špijuni, borci za ljudska prava, a na kraju i gradonačelnika Kijeva.

  Ukratko svi su krivi za patnje Ukrajinaca osim presvjetlog predsjednika Zelenskog. On ne čini niti jednu grešku i za ništa ne treba odgovorati.