Razgovor s Elizabetom Mađarević

Poštovana gospođo Mađarević, možemo slobodno reći da ste se prvi put pojavili u javnosti kada ste postali savjetnica potpredsjednika vlade 2012 godine?

Ne bih se složila s tom Vašom konstatacijom jer ona pretpostavlja da sam kao savjetnica potpredsjednika Vlade postala javna osoba u smislu dužnosnika, a to nisam (nikada) bila. Ja sam i u to vrijeme bila karijerni diplomat u MVEP-u te sam iz Ministarstva prešla kao državna službenica na rad u Vladu na ograničeni rok što je uobičajeni postupak kada se službenici rotiraju unutar javne uprave. Državni službenici poput mene mogu postati dužnosnici ako ih Vlada ili stranka postavi na rukovodeću funkciju tipa pomoćnika ministra ili ravnatelja neke agencije, ali ja to nikada nisam bila te su moje odgovornosti i dužnosti bile sukladne službeničkom statusu iako je okvir rada bio drugačiji i svakako izazovniji. Primjerice, bila sam speechwriter odnosno pisala sam govore za potpredsjednika, radila analitičke poslove, te bila i odgovorna za komunikaciju sa stranim diplomatskim predstavnicima. Zapravo sam vrlo sretna što sam uspjela bez da sam bila član ijedne stranke raditi kao savjetnica potpredsjednika Vlade s obzirom na to da se takve pozicije često popunjavaju stranački jer, kao što znamo, mnogi napreduju zahvaljujući raznoraznim pokroviteljima. Osjećala sam tada da se moje kompetencije uzimaju u obzir te da čovjek vlastitim radom može uspjeti čak i u državnoj upravi u zemlji kao što je Hrvatska. Javna administracija bi trebala biti nepristrana, stručna, učinkovita poput westminsterske, ali naravno to nikome nije u interesu. Važno je imati perspektivu napredovanja kroz vlastiti rad jer onda to sve ima smisla. Čini se da te perspektive kod nas nedostaje i upravo je to ono što tjera naše ljude van, a stranci dolaze.

Nakon što je Neven Mimica 2014. godine postao europski Povjerenik za zaštitu potrošača Vi ste kratko vrijeme bili njegov asistent pa ste imali priliku iz blizine upoznati funkcioniranje Unije. Što nam možete reći o tome?

Bila sam vrlo ponosna pa i iznenađena jer me g. Mimica od četvero ljudi u njegovom Kabinetu u Vladi izabrao za člana svog tima na najvišoj poziciji u Europskoj komisiji. Naime, mnogi su se željeli vidjeti na toj poziciji s obzirom da je ta pozicija izuzetno dobro plaćena i naravno donosi određene društvene benefite jer mnogi se ljudi sužive s pozicijom misleći da ih ona čini uglednim i dobrim članom zajednice, ali meni te stvari nisu bile važne. Ono što je meni bilo važno jest vidjeti kako EU funkcionira iznutra jer sam već tada imala određeni zazor od te eurofilske ideologije. Nije isto raditi za EU ili za vlastitu zemlju iako ste kao član Kabineta povjerenika jedne zemlje uvijek vezani uz tu zemlju i naravno pokušavate pomoći vlastitoj zemlji koliko god možete iako, formalno, zastupate čitavu europsku populaciju i interese svih EU zemalja. Sve u svemu, Europska komisija je veliki birokratski sustav u kojemu također rade neki izvrsni stručnjaci, no većina „stručnjaka“ su mi se ponekad činili vrlo površni i apsolutno zadojeni određenom ideologijom tako da su svoje područje djelovanja analizirali samo iz perspektive određene ideologije, a ne činjenica ili stvarnosti, što bi trebali s obzirom da brinu o javnim interesima. Također, iako Komisija ima oko 35,000 zaposlenih, mnogi se dokumenti i analize EU-a stvaraju u konzultantskim kućama koje su plaćene za svoje konzultantske usluge od same Komisije. Iluzija je, dakle, da Komisija i njeni birokrati sami stvaraju sve te dokumente koji građanima i državama reguliraju sve vidove života što opet postavlja pitanje sukoba interesa i svrsishodnosti samih EU birokrata. Naime, ako vam konzultantske kuće pišu prijedloge direktiva ili ekonomske analize ili izvještaje o izbjeglicama, kako možete biti sigurni da ti prijedlozi štite same građane ili države članice, a ne neke interesne grupacije i lobije?! Sumnje i kritike na rad institucija EU-a postojale su davno prije Brexita i dobro su argumentirane od mnogih znanstvenika te ne spadaju u teorije zavjere iako tako to vide neki eurofilni političari. Komisija je nekada, do 1990-ih, štitila male države članice i bila zapravo tijelo koje je koordiniralo razne interese malih i velikih, ali je sada postala samo eksponent najvećih država i njihovih interesa i lobija. Nažalost, sumnje su mi se potvrdile i nisam željela dugo ostati raditi u Komisiji. Dodatno, Bruxelles je multikulturan i nefunkcionalan grad u kojemu se rijetko tko može osjećati kao kod kuće osim ako je uvjereni eurofilski kozmopolit i „globalni građanin“.

Na vrhuncu velike migrantske krize 2015. godine Vi ste, za razliku od praktički svih drugih, javno govorili da migranti koji dolaze nemaju pravo na azil čak niti na osnovu europskih zakona i direktiva?

I dalje sam tog mišljenja. A i dalje niti u EU-u ne postoji takva regulativa osim Dublinske uredbe koja je nakon 2015. trebala doživjeti brojne promjene, ali koja i dalje zbog nemogućnosti dogovora između država ne ide dalje od toga da se nekom pojedincu daje mogućnost da zatraži azil u onoj državi EU-a u kojoj se prvo zatekne. Prema tome, pravo jest na mojoj strani. Kvote o izbjeglicama i njihov razmještaj po članicama nisu dio te regulative, a čega su svjesne i neke države koje žele stoga nametnuti pravo jačega i uz „humanistički“ diskurs kojega podržavaju mediji, poduzetnici i nevladine organizacije, natjerati neke druge države da se povinuju tim političkim odlukama. U tom smislu ide i novi Komisijin prijedlog Pakta o migracijama koji, uz potporu Njemačke, pokušava natjerati države članice na obveznu „solidarnost“ odnosno da države odluče žele li plaćati za povratak migranata ili za njihov prihvat u kojemu za azilante dobivaju po glavi 10,000 eura. To de facto znači da bi siromašne zemlje poput Hrvatske, ako ne bude razuma i samopoštovanja, mogle biti novi Lezbosi, a domicilnom stanovništvu bi se prodala priča da bi ekonomija zemlje čak i procvjetala jer bi azilanti donijeli novac. No postoje puno vrednije stvari od novca! Usto, ako RH uđe u Schengen, bit će prva zemlja ulaska migranata što znači da će ona prema Dublinskoj regulativi morati administrirati sve zahtjeve za azilom što neće biti dobro i to je jedan od razloga zašto se Rumunjskoj i Bugarskoj nimalo ne žuri u Schengen.

No u EU-u su odavno postojale izbjeglice i imigranti…

Sustav azila u europskim državama je od svojih početaka 1950-ih bio utemeljen na pojedinačnim slučajevima političkog progona na osnovi rase, vjere i ostalih kriterija dokazane (!) diskriminacije, ne na masovnom prihvaćanju ljudi koji bježe od rata jer se oni ne smatraju izbjeglicama te je na tim osnovama kasnije utemeljen i sustav azila u EU-u. Time su zapadne zemlje sebi omogućile hladnoratovsku propagandu i postupnu promjenu u komunističkim zemljama te su mnogi disidenti iz Istočnog bloka tako dolazili na Zapad. No s obzirom da je od 1980-ih godina dramatično povećan priljev „izbjeglica“ iz čitavog svijeta koje su često ulazile u EU-u i tu podnosile zahtjev, a pritom dobivale pomoć i imale pravo na spajanje obitelji dok se procedura ne završi, EU je dodatno pooštrila regulativu. Masovni dolazak migranata i njihov prihvat 2015. od strane nekih zapadnoeuropskih zemalja, bila je čista politička odluka koja nije bila utemeljena na pravu, ali niti na legitimitetu jer se domicilno stanovništvo i građani tih država nimalo ne slažu s odlukom svojih elita. Problem nastaje kada se radnim migracijama na osnovi Marakeškog sporazuma sve migrante krivo i protuzakonito smatra osobama koje imaju sva prava kao građani neke zemlje, a na osnovi njihove pripadnosti ljudskom rodu što je nova ideološka matrica Ljevice. Jedan Čeh nema, međutim, takva prava u Pakistanu ili Saudijskoj Arabiji koje uopće ne priznaju Ženevsku konvenciju o izbjeglicama niti daju takve mogućnosti strancima, ali se očekuje od bogate Europe i Zapada koje se diče ljudskim pravima da tako nešto implementiraju. To je veliki spin i manipulacija koja se podmeće europskim narodima, a pod izgovorom grijeha kolonijalne prošlosti. Radi se na velikom planu ono što je u zapadnim zemljama počelo radnim migracijama iz europskih zemalja tijekom 1950-ih. Naime, jednom kada otvorite svoja tržišta za strane radnike, čak i privremeno kao što je to bio slučaj sa „gastarbajterima“, događa se da oni ostaju u toj zemlji i postepeno postaju državljanima te zemlje. Europa nije prihvatila sustav koji postoji drugdje po svijetu, posebno u Kini, Africi i islamskim zemljama, da strani radnici nikada ne mogu postati državljani tih zemalja niti da imaju prava kao ostali građani jer se na taj način pokušava očuvati plemenski/etnički sastav tih zemalja te kulturološki identitet. Upravo je stoga vrlo licemjerno od tih, većinski islamskih, zemalja da traže prava za svoje migrante koje šalju u Europu jer oni ta prava u svojim zemljama ignoriraju i dapače zakonski zabranjuju.

U raspravi je i novi Zakon o strancima u Hrvatskoj. Mogli bismo reći da se državna propaganda uspješno nosi sa stvarnim nezadovoljstvom vlastitih državljana po pitanju primanja migranata kojih je u EU-u stiglo približno 12 milijuna između 2012. i 2019. godine?

Razmjeri useljavanja u Europu u posljednjih 15 godina su dramatično veliki. Imate statistiku da je samo u dvije godine 2015. i 2016. u Austriji i Njemačkoj došlo toliko migranata koliko u razdoblju od desetak godina. Interesi poslodavaca i gospodarske elite nadmašili su nažalost interese javnosti i građana te dugoročne nacionalne interese, a bojim se da bi se tako nešto i ovdje moglo dogoditi. Diskurs u medijima podržan od mnogih organizacija i medijskih osoba/političara počinje time da su strani radnici ili migranti nužni, potrebni, da se bez njih ne može, pa onda dalje da ih se ne smije diskriminirati, a onda i da imaju pravo nakon nekog kratkog vremena i postati državljani. To su zapadne zemlje već prošle te nakon 30-ak godina takve imigracije imaju ponegdje i građanski rat koji se vodi na njihovim ulicama jer migranti drugačijeg porijekla i kulture koji su brzo postali državljani, pa i njihova djeca iz druge i treće generacije, ne misle nužno isto o temeljnim stvarima kao starosjedioci. Na taj se način događa zamjena stanovništva koja je već dobrano statistički utemeljena. Političari kojima je stalo do vlastitog naroda i općeg dobra na to bi morali misliti, te stvoriti uvjete da Hrvati ostanu u zemlji, a da se Hrvate iz dijaspore vrati u zemlju. Naime, Hrvatska je već sada zemlja koja po glavi stanovnika ima jednu od najvećih stopa stranih radnika u Europskoj uniji i to je vrlo opasna situacija jer dovodi u pitanje opstanak Hrvatske kao države hrvatskog naroda. O tome ne misle dovoljno ni političari niti onda i institucije što je ravno veleizdaji, a slučaj demografa Strmote to je zorno predočio.

Pretpostavlja se da institucije implementiraju EU direktive…

Lisabonski ugovor je, nažalost, i u području pravosuđa i unutarnjih poslova dao veće ovlasti EU-u tako da pitanja iz tih područja u koje spadaju i migracije više nisu u apsolutnoj nadležnosti nacionalnih država kao što je to bilo prije 2004. Tendencija EU-a je da poveća svoju moć i proširi pravne nadležnosti u što više područja, a nadležnosti država smanji te se to čini posvuda, čak i u onim područjima u kojima EU prema temeljnim ugovorima nema nadležnost, kao što je to zdravstvo ili obrazovanje ili socijalna politika ili porezi. To EU čini uz pomoć velikih država kao što su Njemačka i Francuska jer one imaju najveću korist od toga s obzirom da one, više-manje, kreiraju zakonodavne prijedloge u samoj Komisiji. Naše institucije pak uopće ne znaju razliku između domaćeg i europskog prava te se sve nepotrebno europeizira pa i tamo gdje ne postoji ta obveza i tako se šteti nacionalnim interesima. Javni i nacionalni interes rijetko se štiti jer se stručne i poštene kadrove koji misle na nacionalne interese stigmatizira i miče iz službe dok javna i državna uprava vrvi nepismenim ljudima traženog pedigrea na šefovskim pozicijama kojima nije nimalo stalo do javnog interesa, već do ispunjavanja kvačica i naredbi, ali koji imaju moć odlučivanja i to je put u propast. Pretpostavka da će EU interesi biti podudarni s hrvatskim interesima je potpuno promašena jer u mnogim sektorima – poljoprivredi, ekonomskoj i energetskoj politici, telekomunikacijama – tome nije tako, a da bi se hrvatski interesi branili moramo imati hrvatski osviještene i stručne birokrate.

U doba pregovora o pristupanju Hrvatske u Europsku Uniju Vi ste radili u pregovaračkoj skupini koja se bavila sigurnosnom i obrambenom politikom. Da li je to možda utjecalo na Vaše razmišljanje pošto izvještaji iz europskih država ukazuju da se pripadnici sigurnosnih službi najčešće otvoreno protive primanju migranata?

Moje razmišljanje o migracijama je prvenstveno utemeljeno na znanstvenim istraživanjima te na iskustvu života u Engleskoj, Njemačkoj i Belgiji, dakle „multi-kulti“ okružju koje doprinosi jedino tome da se povećavaju sukobi između domicilnog i stranog stanovništva, a ne nekakvom „bogatstvu različitosti“. Baš zato što jesam puno putovala te upoznala mnoge strance i družila se s njima, imam bolji pregled stanja i mogu se kritički odnositi prema mitu o multikulturalnoj Europi. Ako želite naučiti nešto o različitim kulturama, posjetite strane zemlje i upoznajte autohtono stanovništvo. Za to ne morate primati migrante. Istraživanja na Zapadu pokazuju da ljudi ne vole imati strance druge boje kože ili vjere za svoje susjede koliko god mediji širili propagandu o ljubavi prema drugim kulturama. Ljudi niti svoje najbliže ljude ne poznaju dovoljno, a poruka kako vas kulturološka različitost drugih obogaćuje je obična floskula za naivne, nekritične, površne i ravnodušne ljude. Nebrojeno je puta dokazano da multikulturalno društvo ne donosi ništa dobro, te da se sigurnost i kohezija građana smanjuje kada određene migrantske skupine ojačaju u nekom društvu, a na što upravo ukazuju sigurnosne službe. Treba samo pogledati Švedsku ili Francusku koje u nekim dijelovima više liče na zemlje trećeg svijeta, nego na napredna društva. Neprihvaćanje stranaca u vlastitim sredinama nije izraz nikakve mržnje nego razborite odluke javnih vlasti i običnih ljudi o dugoročnom razvoju zemlje, a posao je političara da se brinu o vlastitom narodu i građanima jer na tome počiva demokracija. Analitičari sigurnosnih službi jesu protiv migracija jer su najbolje upoznati sa samim činjenicama i imaju najbolji pregled situacije, za razliku od stvaratelja fake newsa u mainstream medijima koji falsificiraju razne izvještaje ili manipulativno oblikuju vijesti. Upravo je to bilo vrlo jasno u izvještajima o izbjegličkoj krizi 2015. koji su se pokazali netočnima i lažnima. No nevladine organizacije i mediji sudjeluju u istom projektu uništenja europskog načina života i nacionalnih država ideologijom kozmopolitizma i miješanja naroda i rasa jer su plaćeni iz istog izvora. Isto su činile komunističke i druge totalitarne ideologije samo je narativ bio pomalo drugačiji.

Prošlo ljeto našli ste se u središtu nazovi skandala jer ste pozvali Nijemce na ljetovanje u Hrvatskoj pišući „Izvorna i autentična Europa. Samo bijeli Europljani kao što je to bilo samo prije 30 godina u cijeloj Europi”. Od strane medija proglašeni ste rasistkinjom i povučeni ste iz veleposlanstva u Berlinu. Što se potom dogodilo ?

Čitav se skandal temelji na zlonamjernoj konstrukciji jednog tabloidnog i protuhrvatski raspoloženog portala i novinara kojega sam naposljetku i tužila. I Vi ste očito dezinformirani jer ja nisam nikoga pozivala na ljetovanje, niti se tako nešto moglo iščitati iz mog posta. Jedino što sam napisala u spomenom postu je ono što sam vidjela na plaži u Grčkoj (!) i koja mi se baš zbog svoje autentičnosti i nepostojanja multi-kulti priče učinila jako zgodnom i lijepom. Sve ostalo je preuveličano i zlonamjerno interpretirano, a ja sam očito bila dobra žrtva jer mediji rade na dugme i umreženi su s globalnim akterima u istome ideološkom ratu koji ide protiv nacionalnih država i njihovih kulturalno-etnički homogenih naroda i identiteta. Ja sam se dobro uklopila u taj globalni projekt u čijem su dijelu akcije BLM-a ili LGBT lobija. No i dalje imam pravo na svoj ukus ljepote i izražavanje vrijednosnih stavova koji su zaštićeni i hrvatskim Ustavom i Europskim konvencijama. To što se to ne sviđa određenim antifa ratnicima u javnosti je druga stvar. S obzirom da su od mene učinili javnu osobu ovako me blateći i uništavajući moj ugled i dostojanstvo, pa i uz prijetnje smrću od tih civiliziranih ljudi punih ljubavi, ne vjerujem da ću satisfakciju postići na sudu jer ono što sam prošla nije nešto što bih nekome poželjela. Žalosti me što u hrvatskoj javnosti ne postoji više nikakva kritična masa ljudi niti intelektualaca koji se ovakvim situacijama ne suprotstavljaju. Ne možete ljude, pa niti diplomate (a koji su obični državni službenici), lišiti njihovih temeljnih građanskih i ljudskih prava, na osnovi onoga što kaže jedan portal u maniri verbalnog delikta. Takvi novinari zaslužuju kazne, ali je pitanje kako društvo dozvoljava ovakve stvari i još je pritom strašno da same institucije države sudjeluju u svemu tome ne štiteći prava i slobode pojedinaca. I sada je nešto slično na djelu sa stožerizacijom društva u vrijeme preuveličane opasnosti od nekog virusa. Lakše je naime baviti se nekom nevažnom osobom koju ćete prikazati nepodobnom, nego ozbiljnim stvarima ili rješavati probleme hrvatskih građana poput korupcije. A najlakše je takvoj osobi dati otkaz što se i pokušalo kroz progon na Službeničkom sudu iako nema niti jedne zakonske odredbe koju sam ja prekršila tijekom mojih službenih dužnosti te je Službenički sud time prekršio načelo zakonitosti iz Ustava RH nullum crimen, nulla poena sine lege. Ne možete nekoga na temelju analogije osuditi za prekršaj ili mu dati otkaz jer vam se ne sviđa njegovo mišljenje ili vrijednosni sud, a pogotovo donijeti odluku o krivici bez zakonske odredbe koju je netko prekršio. Na njihovu žalost, ja sam bila i kompetentna pri izvršavanju svojih dužnosti, a što politički sud naravno nije uzeo u obzir.

Na ovogodišnjim parlamentarnim izborima bili ste na neovisnoj listi Glasnovića u XII izbornoj jedinici koju je bio podržao Domovinski pokret. Da li ste postali član Domovinskog pokreta ili trenutačno nemate namjeru ulaziti u politiku?

Vodim pravne bitke i ne namjeravam odustati od borbe za temeljna prava pojedinaca, kao što je sloboda govora i privatnosti, ali i prava državnih službenika da ne budu ucjenjivani na osnovi vlastitih političkih uvjerenja i svjetonazora, što je prisutno u mom slučaju. Ići ću ako treba i do Europskog suda pravde. Razina demokracije u Hrvatskoj je porazna i ljudima se doslovno prijeti gubitkom egzistencije jer se ne slažu s određenim svjetonazorom ili politikama. Ako su to europske vrijednosti, onda smo na krivom putu. Razmatram stoga i političke opcije jer mnogi u meni vide osobu koja bi mogla doprinijeti radu nekih stranaka te proširiti demokratsku kulturu u Hrvatskoj. U tom smislu se moram zahvaliti Domovinskom pokretu te g. Glasnoviću koji mi pružaju podršku, ali i mnogim nepoznatim, običnim ljudima koji su me bezrezervno podržali. Ti obični ljudi koji vrijedno rade i zarađuju svoj kruh, a da nisu na TV ekranima, i dalje me potiču na djelovanje te bih upravo zbog njih nastavila rad u sferi politike na koju smo svi pozvani. Naime, smatram da je politika rad za opće dobro te da bi svi, ne samo za vrijeme izbora, trebali biti involvirani u nju što više. Međutim, u Hrvatskoj vlada paradoks da su struka i sva javna/državna uprava ispolitizirana te da se ne donose nikakve odluke ako nisu politički amenovane, a s druge strane ljude se procesuira jer u javnosti ili privatnosti izražavaju kritička mišljenja o vlasti ili politikama, što je upravo temelj svakog zdravog demokratskog društva. Danas vam policija dolazi na vrata jer ste napisali nešto na facebooku, ali ne zato jer ste pokrali milijune ili oštetili javni proračun svojim neodgovornim ponašanjem. Smatram da postoji toliko društvenih pitanja koje zaslužuju pozornost, a o kojima se namjerno ne govori – uvođenje eura i 5G mreže bez obzira na njezine opasnosti za zdravlje, nefunkcionalne uprave i pravosuđa, nepodržavanje hrvatske proizvodnje i izvoza, malih plaća, a velikih troškova života, migracija i demografije, itd. – da bi se svi trebali više i hrabrije angažirati.

4.5 19 votes
Article Rating
Registracija
Obavijest
guest
0 Comments
Inline Feedbacks
View all comments

Copyright © 2020 · Sva prava pridržana · Hladna Istina